Hrvatsko kanonističko društvo

Uspostava Hrvatskoga kanonističkog društva, plod je okupljanja crkvenih pravnika koje je započelo na prvom znanstvenom simpoziju crkvenih pravnika, 16. studenog 2007. godine u Đakovu, koji je bio posvećen 125. obljetnici rođenja Franje Hermana (1882.) i 90. obljetnici proglašenja prvog Kodeksa kanonskog prava (1917.).

Na znanstvenoj razini ideja je iznesena na drugom simpoziju crkvenih pravnika, održanom 10. studenog 2008. u Zagrebu na temu Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme. U okviru zaključnih promišljanja o »Znanstvenim i stručnim izazovima kanonista u hrvatskim okolnostima«, mr. Ilija Jakovljević je izlagao na temu: »Osnutak kanonističkoga društva« te zaključno istaknuo: »Od velike bi koristi za Crkvu i društvo bila uspostava kanonističkog društva koje bi moglo pridonijeti podizanju pravne kulture unutar kanonskoga uređenja, kao i podizanju pravne kulture unutar pravnoga uređenja Republike Hrvatske. (…) Smatram da bi bilo poželjno, prije svega za kanoniste koji se izbliza bave kanonskim pravom, da se u što kraćem roku pristupi prikupljanju podataka o zainteresiranim osobama te da se pristupi izradi nacrta statuta društva«.

Na trećem znanstvenom simpoziju crkvenih pravnika, Posebni sudski postupci i postupanja, održanom u Lovranu od 26. do 27. listopada 2009., sudionici su u pisanoj formi očitovali želju za uspostavom Društva. Dostavljeno je 28 inicijalnih pristupnica. Osnovan je Inicijalni odbor koji je preuzeo zadaću pripreme osnivačke Skupštine.

Dana 28. listopada 2010. u Zagrebu je održana Osnivačka skupština Hrvatskog kanonističkog društva, na kojoj je bio prisutan 31 član osnivač.

Hrvatska biskupska konferencija na Izvanrednom plenarnom zasjedanju održanom u Zagrebu 25. i 26. siječnja 2011. godine odobrila je Statut Hrvatskoga kanonističkog društva te dodijelila pravnu osobnost privatnom vjerničkom društvu u skladu s odredbama Zakonika kanonskog prava i Statutom Društva.

Grad Zagreb, Gradski ured za opću upravu, odobrio je 1. ožujka 2011. upis udruge u Registar udruga, izdao Rješenje o registraciji društva te ovjerio Statut Društva.

Hrvatsko kanonističko društvo je nacionalno, mješovito, privatno vjerničko društvo s pravnom osobnošću. Društvo je udruga u koju se mogu učlaniti crkveni pravnici te druge fizičke i pravne osobe, radi unapređivanja i pomaganja znanstvenog, nastavnog i stručnog rada u području kanonskog prava.

Ciljevi postojanja i rada Društva:

• promicanje studija kanonskog prava;
• podupiranje studenata na studiju kanonskog prava;
• promicanje poznavanja kanonskog prava u crkvenoj i društvenoj stvarnosti;
• promicanje znanstvene, stručne i obrazovne suradnje među kanonistima;
• davanje stručnih mišljenja o pravnim pitanjima iz područja kanonskog prava;
• provođenje cjeloživotne formacije djelatnika crkvenih sudova, biskupijskih kurija i drugih pastoralnih djelatnika čiji rad zahtijeva šire poznavanje kanonskog prava;
• promicanje i štićenje ljudskih i vjerničkih prava u crkvenoj i društvenoj zajednici;
• njegovanje hrvatske kanonske tradicije i razvitak ugleda i etike pravničkog poziva;
• raspravljanje znanstvenih i stručnih problema pravničke struke i zauzimanje stanovišta o njima;
• poticanje i razvitak suradnje s drugim znanstvenim, stručnim, obrazovnim, razvojnim i istraživačkim organizacijama te suradnje sa sličnim društvima u zemlji i inozemstvu.

U okviru cilja radi kojeg je Društvo osnovano, ono posebno obavlja poslove i djelatnosti:

• okupljanja crkvenih pravnika i drugih osoba koje djeluju na ostvarenju ciljeva Društva;
• organiziranja znanstvenih i stručnih skupova crkvenih pravnika;
• izdavanja publikacija;
• organiziranja tečajeva, predavanja, seminara, tribina, radionica i drugih skupova članstva i drugih osoba radi promicanja ciljeva Društva;
• sudjelovanja u aktivnostima stalnog obrazovanja crkvenih pravnika, poticanja suradnje s drugim kanonističkim društvima (nacionalnim i međunarodnim);
• ostvarivanja suradnje s drugim znanstvenim, stručnim i obrazovnim institucijama koje promiču slične ciljeve, poticanja, pomaganja i organiziranja različitih oblika druženja članova, uključujući znanstvene, kulturne, sportske i druge oblike zajedništva (druženja);
• poticanja unapređenja kanonskog uređenja i mogućnost njegove harmonizacije s pravnim uređenjem Republike Hrvatske.

Logo Hrvatskog kanonističkog društva izvlači se iz forme kvadrata, kojeg se logika ponavlja. U zamišljenom kvadratu nalazi se skraćenica sigli »CIC« s hrvatskom odrednicom crvenog kvadrata u koje je »urezan« obris križa.

Sigla »CIC« označava »Corpus iuris canonici«. Prema analogiji na ljudsko tijelo (»corpus hominis«), koje se sastoji od raznih udova tvoreći jedno savršeno jedinstvo dolazi se do pojma »corpus iuris« koji podrazumijeva zbirku zakona latinske Crkve (»Codex iuris canonici«) i zbirku zakona istočnih katoličkih Crkava (»Codex canonum ecclesiarum orientalium«). U sigli »CIC« sadržano je kanonsko uređenje cijele Crkve. Na taj način znakovito i izričito očituje se da je Kristova Crkva širom svijeta jedna, ali ne jednolika, da u njoj cvjeta i dobro se usklađuje zakonita raznolikost obreda, liturgijske, teološke, duhovne i pravne baštine pojedinih Crkava.

Hrvatska odrednica crvenog kvadrata ima značenje pojave i primjene općeg kanonskog prava na hrvatskom području koje je u tijeku dugih stoljeća susretište kršćanskog Istoka i kršćanskog Zapada. Radosna vijest – praćena općim i krajevnim pravnim elementima evangelizacijskog poslanja Crkve – na ovom susretištu ucjepljivala se u narode naviještanjem Krista i njegova križa.

Kristov križ je »središte središta« kršćanskog otajstva, on sažima vrhunac Božje ljubavi prema nama ljudima. Cjelokupno poslanje i djelovanje članovi Društva stavljaju u sjenu križa kako bi ono postalo znak Boga koji nas je do kraja ljubio. Križ je u isto vrijeme poziv članovima na ostvarenje gesla Društva »Pravednost u ljubavi«, kako bi se svakome dalo ono što mu u ljubavi pripada.

Crvena boja u sebi nosi značenje životne snage, hrabrosti, neustrašivosti, znak je kršćanskog mučeništva – snaga preobrazbe. Snaga mučenika bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika Društva, divan je primjer da istina ne smije ostati bez glasa i da je pravednost »živa« samo onda kada je prožeta ljubljenjem Božjeg zakona, koji nadahnjuje svaki ljudski zakon u Crkvi i društvu.

Smisao gesla Pravednost u ljubavi leži u pozivu svim članovima da vršeći povjerene crkvene službe i zadaće, tumačeći i primjenjujući kanonsko pravo, ostvarujući ciljeve i djelatnost Društva živo upravljaju pravednošću u otajstvu Crkve. Kanonsko pravo, kojim se članovi bave, uvijek se promatra u njegovom suštinskom odnosu s pravednošću, imajući pritom na umu da u Crkvi pravno djelovanje uvijek ima za cilj spasenje duša, koji je vrhovni zakon.

Pravednost je vrlina »koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada« (KKC, br. 1807). Pravedan čovjek odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu. Članovi Društva, svatko prema svojoj funkciji, unutar Društva i izvan njega, moraju biti vođeni pravednošću koja je nerazdvojiva od ljubavi (caritas). Put i odredište pravednosti u otajstvu Crkve jest ljubav. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora voditi svaku aktivnost Društva, pa čak i one koje su naizgled čisto tehničke naravi.

Svjesni božanskog zakona »blaženije je davati nego primati« (Dj 20,35) u svem poslanju i djelovanju Društva stoga vrijedi načelo po kojemu »ljubav nadilazi pravednost« (Caritas in veritate, br. 6), a s druge strane svako pravo djelo ljubavi u svojoj suštini počiva na pravednosti. »Ljubav izvanredna je snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko pravednosti i mira« (Caritas in veritate, br. 1). »Onaj tko ljubi druge prije svega je pravedan prema njima. Ne samo da pravednost nije ljubavi nepoznata, odnosno da je tek alternativan ili pak usporedan put s ljubavlju: pravednost je ‘neodvojiva od ljubavi’, pripada joj po samoj svojoj biti« (Caritas in veritate, br. 6).

Ljubav bez pravednosti i ne bi bila ljubav već puko pretvaranje, jer sama ljubav zahtijeva objektivnost tipičnu za pravednost. Pravednost u ljubavi čuva i izvršava zakon, usklađuje ju s voljom Božjom, otvara pravu raspoloživost srca da se svakome dadne ono što mu pripada.

Životopis bl. Alojzija Stepinca

Djetinjstvo i mladost

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Rimski student

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Uzništvo i smrt

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

preuzeto s:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=118&Itemid=121