Hrvatsko kanonističko društvo

Jedan od ciljeva postojanja i rada Hrvatskoga kanonističkog društva jest njegovanje hrvatske kanonske tradicije. Pokazatelj njezina razvoja jest kanonska bibliografija objavljena na hrvatskom jeziku.

U namjeri prikazati »staro u riznici« te potaknuti objavljivanje »novih sadržaja«, članovi Društva, svjesni poteškoća i mogućih nedostataka, pristupili su izradi popisa osnovne kanonske bibliografije objavljene na hrvatskom jeziku. Izradom popisa želi se pružiti osnovno pomagalo znanstvenicima, nastavnicima, stručnjacima, studentima, zainteresiranim osobama u znanstvenoistraživačkom radu i primjeni kanonskih odredbi u crkvenoj i društvenoj stvarnosti. Izrada popisa mali je znak zahvale hrvatskim kanonistima za doprinos razvoja kanonske znanosti u hrvatskim okolnostima.

Prvi »radni materijal« izradila je Mihaela Herijan, studentica Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu koji je proslijeđen svim članovima Društva s molbom da ga dopune prema njima dostupnim podacima te osobnim bibliografskim jedinicama. Dvanaest članova Društva dostavilo je dopune, primjedbe i prijedloge. Nakon pristiglih dopuna pristupilo se kronološkoj sistematizaciji i podjeli na pravne izvore i ostalu literaturu (knjige i članci) što je učinila Vanja Krasnić, studentica na studiju kanonskog prava u Rimu.

Trenutno su izrađena dva popisa. Prvi je kronološki popis ovisno o tome pripada li bibliografska jedinica po vremenu objavljivanja razdoblju prije ili nakon proglašenja Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine. Drugi je abecedni popis.

Važno je istaknuti kako se ne radi o konačnom popisu ili sistematizaciji nego o materijalu koji podliježe novim sistematizacijama (npr. po područjima kanonskog prava) te stalnoj dopuni. Stoga je na III. redovitoj godišnjoj skupštini Društva u Vukovaru, 10. listopada 2013. godine uspostavljeno Stručno vijeće za izradu popisa kanonske bibliografije u sastavu: mr. Lucija Babić, mr. Olja Barščevski, dr. Ivica Ivanković Radak, dr. Marko Petrak, dr. Josip Šalković, mr. Marija Živković. Zadaća je stručnog vijeća da svake godine do kraja mjeseca veljače izvrši potrebne nadopune i ispravke.

Članovi Društva pozvani su redovito dostavljati stručnom vijeću bibliografske jedinice, novoobjavljene radove, netočnosti, nedostatke, primjedbe, itd.

Sve korisnike koji će se služiti popisima i uočiti praznine ili netočnosti ljubazno molimo da nas informiraju na e-mail adresu: info@hrvatsko-kanonisticko-drustvo.hr

BELAJ, Ferdinand (Ferdinando) (1852. – 1915.)

Rodio se 2. siječnja 1852. u Stupniku kraj Zagreba. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a bogoslovlje učio u centralnom sjemeništu u Budimpešti. Godine 1874. primio je svećenički red. Nastavio je studij u Augustinskom zavodu u Beču, gdje je 1876. postigao doktorat sv. bogoslovlja. Vrativši se u domovinu ponajprije postaje vjeroučitelj u Višoj djevojačkoj školi u Karlovcu, zatim u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, pa nadstojnik nauka, te podravnatelj u plemićkom konviktu. Poslije smrti dr. Janka Koharića, kanonsko pravo, kao suplenti, predavali su profesori najbliže katedre: dr. Josip Rieger i dr. Martin Štiglić. Godine 1882. dr. Ferdinand Belaj se natječe za »stolicu crkvenoga prava« na Bogoslovnom fakultetu, 1884. postaje izvanredni profesor, a 1886. imenovan je redovitim profesorom Sveučilišta u Zagrebu. Dekansku službu vršio je u više navrata: ak. god. 1887./88., 1895./96., 1898./99., 1904./05. i 1907./08. Godine 1910. je bio umirovljen. Profesorsko djelovanje dr. Belaja sastojalo se u predavanjima i u pisanju znanstvenih rasprava i knjiga iz crkvenoga prava. U Katoličkom listu napisao je mnoge vrijedne pravne rasprave o arhiđakonima, pridržajima, nezakonitoj djeci, dvoženstvu, neoporučenoj ostavštini biskupa… Napisao je i knjigu Povijest crkve Kristove za srednja učilišta, Zagreb 1882. (drugo izdanje 1892.), a kapitalno njegovo djelo je veoma vrijedno veliko pravno djelo: Katoličko crkveno pravo, Zagreb 1893., te prerađeno i popunjeno drugo izdanje iste knjige iz 1901., koja ima 633 stranice. To je djelo imalo veliki utjecaj na kanonskopravnu znanost i nazivlje, a bilo je zapravo prvo djelo takve vrste napisano na hrvatskom jeziku. Ferdinand Belaj je bio počasni prisjednik Nadbiskupskog duhovnog stola, apostolski protonotar, sinodski ispitatelj, nadbiskupski blagajnik i branitelj ženidbenog veza. Umro je od sušice u Zagrebu 3. prosinca 1915., a pokopan je 5. prosinca na Mirogoju. (Izvor: http://www.kanonsko-pravo.info/index.php/katedra/povijest)

 

BELIĆ, Matija (1885. – 1969.)

Dr. Matija Belić, pravni pisac (Srijemska Mitrovica, 10. VIII. 1885. – Zagreb, 20. IV. 1969.). Osnovnu školu i nižu gimnaziju pohađao je u rodnom mjestu, višu gimnaziju u Osijeku, a u Đakovu je studirao teologiju (1904.-1907.). Studij prava s doktoratom završio je u Zagrebu 1913. Nakon završena Pravnog fakulteta, bio je odvjetnički pripravnik u Donjoj Stubici i Đakovu, a od 1915. do 1959. s prekidima radio je kao odvjetnik u Đakovu i Zagrebu. God. 1920/1921. studirao je u Parizu na Ecole libre des sciences politiques; 1935.-1945. bio je honorarni nastavnik komparativnoga ženidbenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu; 1943.-1945. redoviti profesor međunarodnoga privatnog prava. Pisao je rasprave i članke iz područja ženidbenog prava. Surađivao je u publikacijama: Mjesečnik, glasilo Pravničkog društva (1932., 1934., 1935., 1941.-1944.), Odvjetnik (1933.-1935., 1937., 1939.), Branič (1934., 1935.), Glasnik Biskupija bosanske i srijemske (1940.), Savremenik (1940.), Spremnost (1942.), Gospodarstvo (1943.), Hrvatski narod (1945.), Katolički list (1945.), Zemljišna knjiga (1955.). Važnije su mu rasprave: Bračno pravo i konkordati (Mjesečnik, 1934., 11 12) te Pravna narav braka (Bogoslovska smotra, 1935., 255-276). Djela: Odnos crkvenoga i državnoga zakonodavstva, naročito s obzirom na zaključenje braka, Zagreb 1934.; Advokati i novi Naputak za bračne parnice, Zagreb, 1937.; Zbirka kanonskih propisa o braku, Zagreb, 1937.; Parnički troškovi u bračnim parnicama pred duhovnim sudovima, Zagreb, 1939.; Pravni položaj žene u Hrvatskoj i Slavoniji čiji je brak proglašen nevaljanim po kan. 1099, Cod. iur. can., Đakovo, 1939. (Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1637)

 

CAREVIĆ, Josip Marija, biskup (1883. – 1945.)

Dr. mons. Josip Marija Carević (Metković, 16. II. 1883. – Strmec, 10. V. 1945.), hrvatski svećenik, biskup i mučenik. Kao pitomac splitskog sjemeništa završio je gimnaziju na državnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, a kao pitomac rimskog zavoda Germanicum-Hungaricum studirao je filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je doktorirao. U Rimu je 28. listopada 1908. zaređen za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Dubrovačkim je biskupom imenovan 13. travnja 1929., biskupski red je primio u Zagrebu 4. kolovoza, a upravu biskupije preuzeo je 8. rujna 1929. Za vrijeme svog mandata u Dubrovniku, 1935. godine dao je podići poznati dubrovački simbol Križ na Srđu kao spomen na 1900 godina od Kristovog raspeća. Dana 9. veljače 1940. godine odstupio je s dužnosti, te je umirovljen u Hrvatskom zagorju, gdje se stavio na raspolaganje nadbiskupu blaženom Alojziju Stepincu za pomoć u pastoralnim potrebama. U to vrijeme imenovan je naslovnim biskupom turskog Aristiuma. Mučki je ubijen 10. svibnja 1945. godine u Hrvatskom zagorju, a za razloge njegove smrti, kao i za njegov grob se ni danas ne zna. Josip Marija Carević jedini je biskup Crkve u Hrvata koji je tako otvoreno ubijen odmah po dolasku partizana na vlast. Napisao je djelo: Promjene u Novom Crkvenom Zakoniku, objavljeno 1918., drugo izdanje 1920.

 

CARIĆ, Juraj, biskup (1867. – 1921.)

Dr. Juraj Carić, splitsko-makarski biskup (Svirče na Hvaru, 20. IV. 1867. – Split, 17. V. 1921.). Gimnaziju završio 1884. u Splitu. Na Bogosloviji u Zadru studira 1884.-1888., a 1888.-1891. nastavlja studij u Zavodu Sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur. God. 1892.-1894. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a potom 1893.-1894. i predavač filozofske propedeutike. Uz to predaje 1892.-1893. crkvenu povijest i kanonsko pravo te 1894.-1896. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na Zadarskoj bogosloviji. God. 1902.-1906. ravnatelj je zadarskog Sjemeništa Zmajević. God. 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje Splitskoj biskupiji pridružene Makarske biskupije, a 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za biskupa. God. 1910. doveo je milosrdnice iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile u Makarskoj prvu djevojačku srednju školu i dječji vrtić. Poslije smrti biskupa Antuna Đivoja preuzima 1918. Splitsko-makarsku biskupiju. Dana 24. listopada 1918., prije nego što je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne odnose s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, uputio je poslanicu svećenstvu, kojom ga poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Budući da je velike dijelove istočne obale Jadrana zaposjela talijanska vojska, koja na zauzetim područjima ukida civilne vlasti, a sve koji joj se suprotstavljaju ili pokazuju sklonosti prema ujedinjenju južno-slavenskih zemalja internira u Italiju, razvio je intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadran i političke realizacije Londonskog ugovora iz 1915. Carić je za života uživao glas istaknutog intelektualca, odličnog crkvenog govornika i pisca. Za Austro-Ugarske je odlikovan Ordenom za zasluge Crvenog križa II reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvijezdama. S kanonskog područja napisao je djelo: Priručnik crkvenih zakona po Kodeksu sa nekim propisima za splitsko-makarsku biskupiju, Split, 1918. (Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3389)

 

CENKIĆ, Juraj (1874. – 1957.)

Dr. Juraj Cenkić, društveni djelatnik (Zagreb, 4. IV. 1874. – Zagreb, 14. XI. 1957.). Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Zagrebu, teologiju studirao u Zagrebu i Budimpešti, doktorirao u Zagrebu 1901. God. 1905.-1929. župnik je u Kalniku, od 1929. do umirovljenja 1949. u Donjoj Konjščini; 1933.-1935. narodni je zastupnik u Skupštini u Beogradu i član kluba Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS). Nakon umirovljenja živio je u Podsusedu, potom u Zagrebu. Istaknuo se promicanjem gospodarstva (pivničarstva, vinogradarstva i dr.) u kalničkom kraju te radom na osnivanju Hrvatske seljačke zadruge u Kalniku, Udruge podkalničkih vinogradara u Svetom Petru u Orehovcu i vođenjem Udruge za poljoprivredni kredit u Donjoj Konjščini. Bio je među najgorljivijim pristašama pokreta za reformu Katoličke crkve koji se, poslije sloma Austro-Ugarske, pojavio među nižim klerom u Hrvatskoj. Jedan je od pokretača lista Reforma (1919.), u kojem oštro napada privilegije visokog svećenstva i institucije Crkve zahtijevajući njezinu demokratizaciju, liberalizaciju života svećenika, uvođenje hrvatskog jezika u liturgiju te pravedniju razdiobu crkvenih nadarbina. Iste ideje zastupa kao urednik u listovima Nova reforma i Preporod (1920.). Pred prijetnjama klerikalne hijerarhije Cenkić se povlači iz pokreta »kao što je to uradio priličan broj ‘reformaša’ naprosto radi materijalnih interesa« (V. Novak), i uključuje se u tradicionalne crkvene strukture. Napisao je pravila i Pravilnike za dijecezansku »Uzajamnost« (osnovanu 1920.) i »Savez uzajamnosti« (osnovan 1922.), te je u obje organizacije bio tajnik više od deset godina. Pisao je o pedagoško-higijenskim, socijalno-ekonomskim, političkim i crkvenopravnim pitanjima objavljujući u Katoličkom listu, Kršćanskoj školi, Hrvatstvu, Bogoslovskoj smotri, Hrvatskom pravu, Hrvatskoj, Pravnom savjetniku, Gospodarskoj smotri i nekim lokalnim časopisima. God. 1913. i 1914. vodio je u pravaškom listu Hrvat socijalnu kroniku. Djela: Porezno-pristojbene dužnosti crkvenih i nadarbinskih dobara, Zagreb, 1905.; Rastava Crkve od države u Francuskoj, Zagreb, 1910.; Reformni pokret u Hrvatskoj, Zagreb, 1920.; Agrarna reforma i crkvena zemljišta u Nadbiskupiji zagrebačkoj, Zagreb, 1921.; Kongrua dušobrižnička u Nadbiskupiji zagrebačkoj, Zagreb, 1922. i dr. (Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3476)

 

CRNICA, Ante (Petar) (1892. – 1969.)

Dr. Ante Crnica,pravnik (Zaton, 28. VI. 1892. – Zagreb, 24. VI 1969). Osnovnu školu završio u Zatonu, šest razreda srednje škole u Sinju (1904.-1909.). U Franjevački red stupio 1909. na Visovcu. Filozofiju studirao u Šibeniku i Zaostrogu (1910.-1912.), bogosloviju u Makarskoj (1912.-1915.). Studij teologije, crkvenog i civilnog prava nastavio u Fribourgu (Švicarska), gdje je 1917. doktorirao iz teologije, a 1918. iz obaju prava. Kratko vrijeme radio među našim radnicima u Belgiji. Djelovao kao profesor crkvenog prava na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj (1918.-1928., 1934.-1941.) te u Zagrebu (1945.-1948.). Jedan je od osnivača tiskare »Kačić« u Šibeniku i njezin upravitelj (1927.). Od 1958. vodio kao vicepostulator crkvenopravni postupak za kanonizaciju Nikole Tavelića. Više godina bio je suurednik Nove revije; pokrenuo i prvi uređivao Vjesnik bl. Nikole Tavelića (1962.-1969.) te Bogoslovnu biblioteku, u kojoj je izišlo 18 knjiga. Pisao je o pravnim odnosima između crkve i države, osobito o konkordatu za predratne Jugoslavije. Preveo je mnoge kanone Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine u knjizi Kanonsko pravo Katoličke Crkve, dok u drugim njegovim djelima više nije doslovno prevodio kanone nego ih je parafrazirao. U pravnim spisima Crnica se posebno zauzimao za obogaćivanje hrvatske pravne terminologije. Djela: Kanonsko pravo Katoličke Crkve, I, Split, 1937.; Kanonsko pravo Katoličke Crkve sv. 2, Osobno i stvarno pravo, Šibenik, 1941.; Kanonsko pravo Katoličke Crkve 2/1. Hijerarhija Katoličke Crkve, Šibenik, 1941.; Kanonsko pravo Katoličke Crkve 2/2. Redovničko i laičko pravo, Šibenik, 1941.; Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945. (Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3735)

 

CURINALDI, Alojzije (1865. – 1940.)

Alojzije Curinaldi, crkveno-pravni pisac (Zadar, 12. IV. 1865. – Sarajevo, 26. I. 1940.). Osnovnu i srednju izobrazbu stekao u Zadru. Pravo završio u Beču 1887. i zaposlio se u Okružnom sudu u Mostaru. Bio je državni odvjetnik od 1909. do 1913. kada je premješten na Vrhovni sud u Sarajevu, na kojemu je 1914. savjetnik. Do 1916. na službi je kod Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, pa opet član Vrhovnog suda do umirovljenja 1919. Teologiju počinje studirati 1917. privatno, u Nadbiskupskom sjemeništu u Sarajevu, a zaređuje se 1919. God. 1920. stupa u Isusovački red u Zagrebu. Do smrti je profesor kanonskog prava u Nadbiskupskom sjemeništu i ravnatelj crkvenoga Ženidbenog suda u Sarajevu. Prikazima te crkveno-pravnim prilozima i polemikama surađivao u Katoličkom listu (1923.) i Vrhbosni (1931., 1933.-1935.). Djela: Priručnik parbenog postupka kod crkvenih ženidbenih sudova po novom crkvenom zakoniku, Split, 1930. (Izvor: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=54844)

 

CVETAN, Franjo (1911. – 1986.)

Rođen je u Petrovini 2. veljače 1911. Nakon završetka klasične gimnazije u Zagrebu (1930.) pohađa Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu gdje diplomira 1935. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije je zaređen u lipnju 1934. U Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu boravi od 1935. do 1940. Studirao je kanonsko pravo na Apolinaru, gdje doktorira 11. srpnja 1941. disertacijom Constitutiones synodales Episcopi zagrebiensis Maximiliani Verhovec et Josephinismus in Croatia (Zagreb 1942.). Svećeničko i znanstveno djelovanje Franje Cvetana odvijalo se na KBF-u i Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Na prijedlog profesora dr. Franje Hermana, Fakultetsko vijeće izabire dr. Cvetana 25. svibnja 1943. za asistenta pri Katedri kanonskoga prava KBF-a. Nakon smrti dr. Hermana on postaje njegov nasljednik i postaje pročelnik iste Katedre. Godine 1953. imenovan je predavačem, 1962. docentom, 1969. izvanrednim, a 1976. redovitim profesorom KBF-a. Na Fakultetu djeluje do kraja akademske godine 1981./82., kada je umirovljen. Prof. Cvetan predavao je i na našem Katehetskom institutu (od 1965. do 1976.) te na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (od 1968. do 1971.). Na Nadbiskupskom ženidbenom sudu u Zagrebu vršio je različite službe, a godinama je bio i sudski vikar. Kao pravnik odgovarao je na mnoga pitanja iz kanonskoga prava pojedinih ordinarija, svećenika i vjernika. Pružao je pravne savjete redovničkim zajednicama. Dr. Cvetan napisao je i izdao kao knjigu gore spomenutu disertaciju. Objavljivao je u časopisima rasprave o pravnim pitanjima. Za slušače kojima je predavao napisao je (skripta-ciklostilom) komentare pojedinih knjiga Pio-Benediktova Zakonika kanonskoga prava iz 1917.: Crkveno pravo (De personis), Zagreb, 1960.; Crkveno pravo (De matrimonio), Zagreb, 1960.; Crkveno pravo (De delictis et poenis), Zagreb, 1961.; Općenite odredbe kanonskoga prava (Prva knjiga Kodeksa), Zagreb, 1962.; Uvod u kanonsko pravo (propedeutika), Zagreb, 1967.; Župske uredske dužnosti, Zagreb, 1970.; Postupno pravo u ženidbenim parnicama s posebnim obzirom na dušobrižnike, Zagreb, 1971. Dana 9. listopada 1986. dr. Franjo Cvetan preminuo je u Zagrebu, a pokopan je u svojem rodnom mjestu Petrovini 12. listopada. (Izvor: http://www.kanonsko-pravo.info/index.php/katedra/povijest)

 

DALLA COSTA, Anđeo (1732. – 1790.)

Anđeo Dalla Costa, kanonist i teolog (Sinj, 24. X. 1732. – Split, 15. ili 16. III. 1790.). Podrijetlom Talijan. Srednju školu pohađao u splitskom nadbiskupskom sjemeništu, gdje je njegov stric Petar Dalla Costa predavao govorništvo i humanističke nauke. Za svećenika zaređen 1755. Studirao je vjerojatno u Italiji, gdje je stekao doktorat obaju prava. Od šk. god. 1759./60. bio profesor kanonskog prava u splitskom bogoslovnom sjemeništu, a 1765.-1783. i ravnatelj tog zavoda. God. 1786. izabran za prekobrojnog kanonika splitskog Kaptola; neko je vrijeme bio generalni vikar splitskog nadbiskupa L. Cipika i predsjednik crkvenog suda. Napisao je i 1778. u Veneciji izdao Zakon carkovni, priručnik namijenjen praktičnim potrebama svećenstva, ponajviše glagoljaškoga, te potrebama nastave. To je prvi priručnik cjelokupnoga kanonskog prava na hrvatskom jeziku. Pisan je čakavskim i štokavskim narječjem, pretežno ikavicom, a za većinu pravnih termina autor je uspio naći hrvatske izraze. Namjeravao je, kako u Zakonu carkovnom navodi, izdati i građansko-pravni priručnik, ali mu se nakana nije ostvarila. Dvije godine nakon toga tiskane su mu u Veneciji na talijanskom jeziku dvije bogoslovne rasprave (o Marijinu navještenju i Kristovu utjelovljenju). Prema ocjeni S. B. Vučemila, Zakon carkovni djelo je iznad razine naše ostale crkvene književnosti XVIII. st. i ozbiljan pokušaj znanstvenog pisanja o crkvenopravnim pitanjima. S jezičnoga gledišta i danas je zanimljiv zbog bogatstva hrvatskih pravnih termina koji su dobrim dijelom originalni. (Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4313)

 

GUNČEVIĆ Josip (1895. – 1945.)

Dr. Josip Gunčević, publicist i pedagog (Grižići kraj Broda na Savi, 15. III. 1895. – Donji Macelj kraj Krapine, 4/5. VI. 1945.). Gimnaziju pohađao od 1906. u Požegi, Đakovu i Osijeku, gdje je 1914. maturirao. Teologiju je studirao u Đakovu te 1918. bio zaređen za svećenika. Tijekom dopunskoga studija na Teološkom fakultetu u Zagrebu 1927.-1928. doktorirao je i od iste godine nosio titulu monsinjora. Kapelanovao u Brodu na Savi, odakle je 1920. premješten u Zemun na dužnost katehete. Do 1925. predavao vjeronauk u građanskoj školi, potom do 1937. u realnoj gimnaziji. Poslije premješten u brodsku gimnaziju na dužnost katehete, a 1939. postaje gimnazijskim ravnateljem. U travnju 1945. povlačio se pred partizanima na zapad te bio uhićen i ubijen sa skupinom svećenika i bogoslova u Maceljskoj šumi u predjelu Lepa bukva. Autor je više brošura u kojima je obrađivao crkveno-teološke, školsko-pedagoške i sociološke teme. S katoličkih polazišta pisao o položaju nacija i nacionalnih kultura, napose hrvatske, u totalitarnim režimima te o pogubnosti lenjinističko-staljinističke ideologije za njih. Objavio knjigu o povijesti indeksa zabranjenih knjiga u katolika, pravoslavaca i protestanata, kao i popis knjiga koje je zabranila Katolička Crkva. Pisao također o položaju Katoličke Crkve u novoj južnoslavenskoj državi, o orlovstvu, o reformnom okretu pravoslavnoga klera, o katoličanstvu i prosvjeti, odnosu Crkve prema socijalnim pitanjima, umjetnosti, o teritorijalnim presezanjima Srpske pravoslavne Crkve i dr. Djela: Indeks zabranjenih knjiga, Mostar, 1924.; Mješovite ženidbe, Mostar, 1930.
(Izvor: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8234)

 

HERMAN, Franjo (1882. – 1949.)

Dr. Franjo Herman rođen je 14. studenoga 1882. u Osijeku gdje završava gimnaziju položivši ispit zrelosti 1902. Teologiju studira u Đakovu, a zaređen je za svećenika 1906. Kratko vrijeme bio je kapelan u Vinkovcima, a iste godine na jesen poslan je u Zavod sv. Augustina u Beč gdje 1908. na Bogoslovnom fakultetu bečkog Sveučilišta postaje doktor bogoslovlja. Vrativši se u domovinu vrši kapelansku službu u Erdeviku, a od 1909. je vjeroučitelj u gimnaziji u Srijemskoj Mitrovici. U listopadu 1910. imenovan je profesorom kanonskoga prava i dogmatike na Bogoslovskom učilištu u Đakovu, gdje predaje do 1926. Bio je ravnatelj sjemeništa, predsjednik Ženidbenog suda, a obavljao je i mnoge druge službe u Đakovačkoj biskupiji. Poslije iznenadne smrti profesora dr. Ruspinija (listopad 1934.) kanonsko pravo, kao suplenti i honorarni nastavnici, predavali su već zaposleni profesori na KBF-u: dr. Dragutin Kniewald i dr. Andrija Živković. Akademske godine 1937./38. dr. Herman dolazi iz Đakova na ispražnjenu katedru kanonskoga prava Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Imenovan je redovitim profesorom crkvenoga prava. Tu znanost predaje sve do umirovljenja 1948. Akademske godine 1938./39. bio je izabran za dekana. Prihvatio je tu službu, ali zbog naglog pogoršanja zdravlja (nagluhost), nije je preuzeo. Herman je smrtno stradao u prometnoj nesreći u Zagrebu 7. veljače 1949., a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Đakovu. Dr. Franjo Herman bio je veoma cijenjen i kao odgojitelj i kao profesor; imao je bogato znanje i iskustvo, pogotovo u pitanjima crkvenoga prava. Savjete su ga tražili mnogi, a u teškim vremenima za Crkvu i hrvatski narod bio je stručni pravni savjetnik Biskupske konferencije u Zagrebu. Profesorsko djelovanje dr. Hermana, i u Đakovu i u Zagrebu, sastojalo se u stručnim predavanjima, u pisanju znanstvenih rasprava, stručnih mišljenja i referata potrebnih biskupima i Biskupskoj konferenciji u Zagrebu, te u davanju savjeta svima koji su mu se obraćali. Cijeli život je proučavao, tumačio i predavao kanonsko pravo. Napisao je veliki broj znanstvenih članaka, rasprava i prikaza u kojima je obrađivao mnoga područja crkvenoga pa i građanskoga prava. Tiskao je i nekoliko manjih djela, a neka su ostala u rukopisu. Najvrjednije njegovo djelo jest prijevod prvog službenog Zakonika Katoličke crkve iz 1917. On je jedini preveo cijeli Pio-Benediktov Codex iuris canonici i sve njegove sastavne dijelove, štoviše neke kanone je i protumačio. Taj hrvatski prijevod je dovršio 1944., a dorađivao ga sve do smrti. Dobio je sva odobrenja mjerodavnih crkvenih vlasti za tiskanje, ali ne i potrebni papir od građanskih vlasti. Naime, tadašnja vlada NR Hrvatske, u svom odgovoru u kolovozu 1948., napominje da će papira biti »vjerojatno tek polovicom naredne godine«. To on nije doživio jer je u veljači 1949. smrtno stradao u nesreći. Nemilost i nesklonost teških prilika i vremena, a i nezainteresiranost moćnih za taj vrijedan i značajan prijevod nisu dosudili uspjeh naporima i djelu Franje Hermana sve do sada. (Izvor: http://www.kanonsko-pravo.info/index.php/katedra/povijest)

 

KOHARIĆ, Janko (1845. – 1880.)

Dr. Janko Koharić bio je prvi profesor crkvenoga prava na Bogoslovnom fakultetu modernog Sveučilišta u Zagrebu. Rodio se 27. prosinca 1845. u Viljevu. Za svećenika je zaređen 1869. Školovao se u Pešti, a u Beču je doktorirao teologiju (1872.). Vrativši se sa studija postaje ceremonijar u Đakovu, učitelj pedagogije u učiteljskoj školi i urednik Glasnika đakovačkog. Kada je Visoka kraljevska zemaljska vlada raspisala natječaj za profesore na Kraljevskom sveučilištu u Zagrebu, Koharić se natjecao za katedru crkvenoga prava ili moralne teologije. Dekretom od 5. rujna 1874. imenovan je izvanrednim profesorom za kanonsko pravo, a 1878. postaje redoviti profesor za istu katedru. Njegovo profesorsko djelovanje sastojalo se u predavanjima i u pisanju znanstvenih rasprava iz crkvenoga prava. Biskup Josip Juraj Strossmayer imenovao ga »prisjednikom Duhovnog stola«, a Vlada za člana povjerenstva državnoga ispita »razdjela pravno-povjestnoga«. Kratko je živio, umrijevši 25. lipnja 1880. u Zagrebu, nakon teške bolesti, a pokopan je na Mirogoju. Koharić svoju lijepu i pomno sabranu, bogatu stručnu biblioteku ostavlja po pola sjemenišnim knjižnicama u Đakovu i u Zagrebu. Bogoslovnom fakultetu ostavlja slike biskupa Strossmayera, prvih sveučilišnih profesora i prvih bogoslovnih profesora. Biskup Strossmayer je za dr. Koharića rekao da je bio »učen, značajan, revan i uzoran«.
(Izvor: http://www.kanonsko-pravo.info/index.php/katedra/povijest)

 

LIEBBALD – LJUBOJEVIĆ, Julij (1839. – 1904.)

Dr. Julij Liebbald – Ljubojević, rodio se u Dombovaru (Mađarska), 14. veljače 1839. Za svećenika je zaređen 1862. godine. Predavao je crkveno pravo i povijest na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu kao redovni profesor od 1862. do 1873., a osim toga od 1965. predaje moralku i pastoral kao suplent. Zadnji strogi ispit položio je 1863. i postigao doktorat iz teologije, a odmah je nakon toga napisao djelo Katoličko ženitbeno pravo obzirom na gradjanske zakone u Austriji, koje je tiskano u Osijeku 1867. Autor je podijelio svoje dijelo u 3 dijela: »Ženidba uopće (Matrimonium in genere); Ženidba predstojeća (Matrimonium in fieri); Ženidba sklopljena (Matrimonium in esse). U prvom su dijelu glavni naslovi: pojam ženidbe, ženidba je ugovor, ženidba je sakrament, bitnost, svojstva, svrha i vrste ženidbe. U drugom dijelu govori o zarukama, ispitu zaručnika, navještaju, ženidbenim zaprekama, o oprostu od ženidbenih zapreka, te o sklapanju ženidbe. U trećem je dijelu riječ o posljedicama valjane ženidbe, o nevaljanoj ženidbi, o ženidbenom sudu, o rastavi od stola i postelje i o proglašenju smrti jednog od ženidbenih drugova. Uz opću pohvalu njegova je knjiga došla uskoro u ruke svih svećenika, ne samo naših, nego svih hrvatskih svećenika, pa i svjetovnih pravnika. Već 1878. njegova knjiga doživljava drugo izdanje. Nakon tog djela Liebbald je 1869. napisao kraću monografiju Groblje i pokop poleg poviesti i prava, a ubrzo nakon nje i raspravu Prisega u našem narodu. Za svoj rad, kao i za zasluge stečene izdavanjem biskupijskog lista Glasnik, čiji je prvi urednik od 1. siječnja 1873. bio Liebbald, imenovao ga je Pio IX. počasnim komornikom. U studenom 1873. Liebbald postaje župnik u Bošnjacima do 1889. Nakon toga odlazi u mirovinu u Vinkovce, gdje i umire 1. listopada 1904. godine. (Izvor: Nikola Škalabrin, Studij kanonskoga prava na VBŠ od 1806. do danas, u: Diacovensia, 1/1996.)

 

LOVRIĆ, Edo (1866. – 1951.)

Dr. Edo Lovrić, hrvatski pravnik (Crikvenica, 30. VII. 1866. – Zagreb, 21. VIII. 1951.) Studij prava s doktoratom završio u Zagrebu 1891., potom je zaposlen pri Zemaljskoj vladi. Na zagrebačkom Pravnom fakultetu predavao ženidbeno pravo 1901.-1904. i kanonsko pravo 1903.-1945.; dekan 1907./08., 1922./23., 1930./31.; rektor 1913./14. i 1937./38. Uredio više izdanja u biblioteci Hrvatski zakoni; zajedno s I. Politeom urednik Mjesečnika Pravničkog društva u Zagrebu (1921.-1941.). Redoviti član HAZU (1941.). Nakon sloma NDH udaljen s nastave. Djela: Bračno pravo na pravnom području Hrvatske i Slavonije (Das Eherecht im Recthsgebiet Kroatien-Slavonien, 1904.), Ženidbeno pravo (1906.), Pravo katoličke crkve (I-III, 1933.). (Izvor: Pravni leksikon, Zagreb, 2007.)

 

MANJGOTIĆ, Josip (1940. – 2013.)

Rođen je 2. rujna 1940. godine u Gradu Grobniku (pokraj Rijeke) od oca Stjepana i majke Josipe, rođene Kundić. Kršten 8. rujna 1940. godine u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku. Osnovnu školu pohađao u Gradu Grobniku. Gimnaziju započeo u Pazinskom sjemeništu i završio tri razreda, a potom se vraća u Rijeku (po naredbi građanskih vlasti) da bi završio četvrti. Peti razred nastavlja u Pazinskoj klasičnoj gimnaziji i maturira u školskoj godini 1958./59. Na jesen 1959. godine upisuje Bogosloviju u Pazinu. Godine 1960. služi vojni rok od dvije godine (JNA) na Visu. Za svećenika Senjsko-modruške biskupije zaređen je 19. srpnja 1964. godine u Riječkoj katedrali sv. Vida. Kao zaređen svećenik poslan na studij u Rim, gdje je završio bogosloviju na Papinskom sveučilištu Lateran 25. veljače 1969. godine. Kao pitomac zavoda svetog Jeronima u Rimu upisao na Papinskom sveučilištu Gregoriana kanonsko pravo na istoimenom fakultetu, te 08. lipnja 1971. godine obranio doktorsku radnju pod nazivom: Relatio ius inter et libertatem matrimunium contrahendi, koja je djelomično tiskana prema odredbama Fakulteta. Od akademske godine 1970./71. profesor kanonskog prava na Riječkoj bogosloviji. Godine 1970. bio je ekonom Riječke bogoslovije, a potom imenovan župnikom u Bakru do konca 1976. godine. Koncem 1976. godine po odredbi ordinarija msgr. Josipa Pavlišića dolazi u Nadbiskupski Ordinarijat u Rijeci, kako bi se više posvetio radu na rješavanju ženidbenih parnica. U to vrijeme pastoralno pomaže oboljelom župniku u Voloskom, te također u župi sv. Bartola u Cerniku. U mjesecu travnju 1978. godine, po smrti župnika dr. Ljubomira Kučana na Sušaku, biva imenovan župnikom župe svete braće Ćirila i Metoda na Sušaku. Osim službe profesora i župnika bio je dekan Prvostolnog dekanata kroz osam godina, zatim Predsjednik Poslovnog odbora Prezbiterijskog vijeća, član Vijeća za obitelj i član Pravne komisije pri Biskupskoj konferenciji. Više od dvadeset godina sudski vikar, a potom branitelj ženidbene veze pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu prvog stupnja u Rijeci. Javlja se s temama iz kanonskog prava u Svecima i Bogoslovskoj smotri, a nekoliko puta i u Zvonima: Temeljne postavke i ustroj novog Zakonika, u: Svesci, (1981.) 51, 17-24; Nova koncepcija općih odredaba, u: Bogoslovska smotra, 54 (1984.) 2-3, 255-265; Crkveni zakonik o braku i obitelji, u: Riječki teološki časopis, 3 (1995.) 1, 29-37; Rastava uz trajanje ženidbene veze (kann. od 1151-1155). Novi pristup i rješenja, u: Riječki teološki časopis, 8 (2000.) 2, 485-501; Mješovite ženidbe i ekumenizam. Pastoralno pravne implikacije, u: Riječki teološki časopis, 9 (2001.) 2, 479-515; Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, u: Riječki teološki časopis, 10 (2002.) 2, 377-421. God. 2010. zbog bolesti napušta župu i dolazi u svećenički dom u Rijeci. Jedan je od članova osnivača Hrvatskog kanonističkog društva. Umro je na Uskrs, 31. ožujka 2013. (Izvor: www.rijeka.kbf.hr)

 

MATIĆ, Josip (1791. – 1876.)

Dr. Josip Matić (Virovitica, 1791. – Đakovo, 1876.), studira u Pešti i postiže doktorat iz teologije. Predaje crkveno pravo i povijest na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu od 1820. do 1837. U njegovo se vrijeme na području kanonskoga prava odlikovao osobito Adam Brezanoci, pisac kasnijih institucija juris eccl. (Pešta 1918.), kojima se i Matić nakon Szvorenyeva teksta služio sve do vremena Cherrierove knjige (1838.). U svibnju 1832. postaje kanonik teolog (scholasticus) i rektor Sjemeništa. Ujesen 1833. šalje ga Stolni kaptol u Požun na državni sabor. Za vrijeme njegove odsutnosti zamjenjivao ga je u njegovoj učiteljskoj službi Josip Hajnović. To isto vrijedi i od 19. travnja 1824., kada je Matiću Stolni kaptol, nakon Sučićeve smrti, povjerio upravu biskupijom, sve do dolaska biskupa Kukovića. Matić je bio naslovni biskup i prepošt Stolnog kaptola, a kod gradnje đakovačke katedrale vodio je sve račune. U Matićevo vrijeme osnovao je biskup Strossmayer, 28. prosinca 1856., Ženidbeni sud u Đakovu, koji se sastojao od predsjednika i 4-6 prisjednika. Prvi presjednik Ženidbenog suda bio je Karlo Pavić, a poslije njega Josip Matić. Matić je umro u Đakovu 1876. godine. (Izvor: Nikola Škalabrin, Studij kanonskoga prava na VBŠ od 1806. do danas, u: Diacovensia, 1/1996.)

 

MILAŠIN(ČIĆ), Franjo (1741.(?) – 1793.)

Dr. Franjo Milašinčić (Milašin), hrv. pravnik (Konjarić Vrh ili Milašine, ?1741. – Zagreb, 22. kolovoza 1793.). Školovanje započeo u Hrvatskoj, 1758. nastavio u Beču, 1760. u Bologni, gdje je boravio na Hrvatsko-ugarskom kolegiju. Stekao doktorski stupanj iz filozofije, teologije i prava. Obnašao je različite crkvene funkcije. Nakon ukinuća isusovačkoga reda, predavao crkveno pravo na Bogoslovnom studiju, a od ustanovljenja Pravnoga fakulteta Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu ondje je pročelnik katedre i profesor kanonskoga prava (1776.-1784.), te prvi njegov prodekan. Napisao je i objavio 1764.-1765. dva teološka spisa. (Izvor: Pravni leksikon, Zagreb, 2007.)

 

PAZMAN, Josip (1863. – 1925.)

Rođen je u Pakracu 18. veljače 1863. godine. Nakon školovanja u Pakracu, Požegi i Zagrebu, studira na Papinskom svučilištu Gregorijana u Rimu gdje je 1887. promaknut u doktora filozofije. Pohađa predavanja i iz crkvenoga prava te postiže stupanj »politata« iz kanonskoga prava. Godine 1890. je proglašen doktorom teologije. Vrativši se iz Rima postaje profesorom klasične filologije, latinskog i grčkog jezika, a bio je i prefekt studija u sjemeništu te propovjednik na kraljevskoj realci u Zagrebu. Godine 1894. postaje suplentom, 1896. izvanrednim, a 1909. redovitim profesorom moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu. Profesorsku službu vrši sve do ožujka 1919. kada je iz političkih i nacionalnih razloga uhićen, pritvoren te potom prije vremena umirovljen. Bio je rektor (1912./13.) Sveučilišta u Zagrebu te dekan na Bogoslovnom fakultetu (1915./16.). Prvi je rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu (1900./01.). Objavio je knjigu Crkvene naredbe o zabrani i cenzuri knjiga ili tumačenje apostolske konstitucije ‘Officiorum ac munerum’, te mnoge članke o crkvenom pravu posebno nakon što je objavljen Codex iuris canonici (1917.). Već 1919. preveo je taj Zakonik, ali bez pojedinih sastavnih dijelova, koji jedo danas ostao u rukopisu. Bio je urednik Katoličkog lista i Glasnika sv. Josipa te pokretač i urednik Bogoslovske smotre (1910.-1919.). Umro je 5. prosinca 1925. u Zagrebu. (Izvor: Pravni leksikon, Zagreb 2007.)

 

ROGIĆ, Ivan (1900. – 1968.)

Rođen je u Tomašancima 1. ožujka 1900. Teologiju je studirao u Đakovu od 1917. do 1921. Kad je završio studij bio je premlad da bude zaređen za svećenika prema odredbama Zakonika iz 1917. Stoga je poslan u Osijek u Dječačko sjemenište za prefekta. Nakon toga je kapelan u Osijeku (Donji grad). Od 1924. do 1926. studira kanonsko pravo u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijana. Profesor je kanonskoga prava u Đakovu od 1926. do 1960. Kanonik je od 1944., predsjednik Ekonomata od 1945. do 1951., rektor Visoke bogoslovne škole i rektor Sjemeništa 1948., te predsjednik Crkvenoga suda od 1952. pa sve do svoje smrti. Rogić je bio pune 34 godine profesor kanonskoga prava u Đakovu. On je svakako jedan od najuglednijih kanonista u nas. O tome najrječitije govore djela koja je napisao: Kanonsko pravo I, Prva knjiga Kodeksa, Opća pravila (Normae generales), Đakovo, 1939.; zatim slijede skripta: Ženidbeno pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1956.; Kazneno pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1956.; Osobno pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1958.; Imovinsko pravo Katoličke Crkve, Đakovo, 1960. Osim navedenih djela, pisao je članke o pravnim pitanjima, a bavio se i pitanjima odgoja, teologije i umjetnosti. Umro je u Đakovu, 2. studenog 1968. (Izvor: Pravni leksikon, Zagreb, 2007.)

 

ROGOŠIĆ, Roko (1897. – 1963.)

Rođen je 2. travnja 1897. u Dragopolju nedaleko Splita. Franjevačku je gimnaziju polazio u Sinju, teologiju u Makarskoj, a doktorirao je na Orijentalnom institutu u Rimu. Bio je nastavnik istočnog bogoslovlja, crkvene povijesti i prava na bogosloviji u Zaostrogu i Makarskoj od 1923. do 1937. godine. Od 1937. do 1945. bio je župnik u Banjevcima (Šibenska biskupija), a od 1948. do 1955. ponovno je profesor na franjevačkoj bogosloviji u Zagrebu. Istodobno je od 1945. do 1960. bio član, odnosno referent za rimokatoličku vjeroispovijest u Komisiji za vjerska pitanja pri Izvršnom vijeću Sabora NRH. Rogošić je od mladih nogu pokazivao živ interes za probleme istočne Crkve, bilo to u teoriji ili praksi. S time je povezano i njegovo naučno zanimanje za crkvenu povijest i crkveno pravo južnih Slavena, a osobito pravni položaj i historijski razvitak slavenskog bogoslužja. Oko tih se aktivnosti kreće čitav njegov životni put, tako i sudjelovanje na kongresima, putovanja i publicistički rad. Napisao je djela: Stanje Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Šibenik, 1940.; Priručnik crkvenoga prava s posebnim osvrtom na župnike, sv. I.: Pristup, Opće i osobno pravo, Zagreb, 1941. Autor je i mnogih članaka i recenzija u časopisima i novinama. (Izvor: http://hrcak.srce.hr/index.php?id_clanak_jezik=21201&show=clanak)

 

RUSPINI, Angelo Ivan (1872. – 1934.)

Rođen je 26. svibnja 1872. u Osijeku. Ostavši kao dijete bez roditelja, odrastao je u osječkom sirotištu. Gimnaziju je završio u Osijeku i biskupskom liceju u Đakovu. Nakon ispita zrelosti upisao se u sjemenište u Đakovu gdje je boravio dvije godine, a poslije toga nastavio studij u Innsbrucku, gdje je 1895. zaređen za svećenika. Doktorat je postigao 1897. Tijekom života pomagao ga je biskup Strossmayer. Dr. Ruspini po povratku u domovinu predaje filozofiju u Đakovu, a od 1899. do 1910. crkveno pravo i povijest. U Zagrebu 1908. uspješno završava postupak habilitacije za docenta. Suplentom kanonskoga prava na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu imenovan je 1910., izvanrednim profesorom 1911., a redoviti profesor postaje 1913. Službu dekana na Bogoslovnom fakultetu obnašao je pet puta. Bio je i rektor Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za akademsku godinu 1918./1919. Profesorsko djelovanje dr. Ruspinija sastojalo se u zanimljivim i duhovitim predavanjima, te u pisanju znanstvenih rasprava i stručnih mišljenja i referata potrebnih biskupima i Svetoj Stolici. Mnoge i vrijedne rasprave objavljivao je u Glasniku biskupija bosanske i sriemske, u Katoličkom listu i u Bogoslovskoj smotri. Napisao je i Crkveno pravo (skripta), izdao Zbor Duhovne mladeži zagrebačke, 1929.; priručnik ima 357 stranica. To djelo je zapravo tumačenje odredbi Zakonika kanonskoga prava iz 1917. Angelo Ivan Ruspini bio je bilježnik i predsjednik Biskupijskog suda u Đakovu te prosinodalni ispitatelj, a u Zagrebu prisjednik, izvjestitelj i vijećnik NDS te prosinodalni ispitatelj i papinski počasni komornik. Bio je ljubitelj prirode, posebno planina. Dana 2. listopada 1934., na izletu, penjući se na brdo u blizini Zidanog Mosta, umro je od srčane kapi. Sprovod je vodio nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Pokopan je 5. listopada u Zagrebu u kripti Krista Kralja na Mirogoju, a nadgrobni mu se spomen nalazi u spomenutoj crkvi. (Izvor: http://www.kanonsko-pravo.info/index.php/katedra/povijest)

 

ŽIVKOVIĆ, Ilija (1910. – 1989.)

Dr. Ilija Živković (Štitar, 1910. – Osijek, 1989.) bogoslovni studij započeo je u Zagrebu, a od II. do V. godine studira u Đakovu. Od 1937. do 1940. godine studira kanonsko pravo na Papinskom svučilištu Gregorijana u Rimu gdje postiže doktorat iz kanonskog prava s tezom: De personalitate iuridica Ecclesiae ante Decretum Gratiani. Nakon povratka u Đakovo, obavlja različite službe. 1940. imenovan je za predavača crkvene povijesti, aktuar je Biskupijskog ženidbenog suda i sudac, te prefekt u Bogoslovnom sjemeništu. Godine 1944. bio je vojni svećenik. Od 1945. do 1946. nalazi se u logoru u Staroj Gradiški. Od 21. svibnja 1946. do 1. listopada 1949. župnik je u Štitaru u svom rodnom mjestu. Dne 1. listopada 1949. ponovno dolazi u Đakovo i više ga ne napušta do smrti. Predavao je kanonsko pravo od 1960. do 1978. na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Bio je vrstan predavač kanonskoga prava, a na samom kraju svog profesorskog rada izdao je skripta: Osobno pravo, O klericima napose, Đakovo, 1977./78.; Osobno pravo, II dio do 214 can., Klerici, Đakovo, 1977./78. i Uvod u kanonsko pravo, Opća pravila i uvodni kanoni 87-106. i početak II. knjige CZ-a, Đakovo, 1977./78. Od 1974. do 1980. predsjednik je ženidbenog suda. Od 1980. nalazi se u mirovini, ali je iste godine imenovan za doživotnog suca i prisjednika Biskupijskog crkvenog sudišta. Kao biskupijski sudac radio je gotovo do smrti. Umro je na Dušni dan 1989. godine u Osijeku. (Izvor: Nikola Škalabrin, Studij kanonskoga prava na VBŠ od 1806. do danas, u: Diacovensia, 1/1996.)