Kardinal Velasio De Paolis rođen je 19. rujna 1935. godine u Sonninu (Italija). Za svećenika je zaređen 18. ožujka 1961. godine, kao član Kongregacije misionara sv. Karla Boromejskog (skalabriniani), a za biskupa 21. veljače 2004.
Kardinal De Paolis doktorirao je kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana i diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta La Sapienza u Rimu.
Svoj dugogodišnji akademski rad započeo je kao profesor moralne teologije i kanonskog prava na velikom sjemeništu vlastite Ustanove, a od 1971. godine na fakultetu kanonskog prava Papinskog sveučilišta Gregoriana i od 1987. godine na fakultetu kanonskog prava Papinskog sveučilišta Urbaniana. Posebno se istaknuo objavljivanjem više od dvjestotinjak knjiga i članaka u raznim znanstvenim i religioznim časopisima.
Od kraja 2003. do 2008. godine bio je tajnik Vrhovnog suda Apostolske signature; od 12. travnja 2008. do 21. rujna 2011. vršio je službu predsjednika Prefekture gospodarskih poslova Svete Stolice. Sveti Otac Benedikt XVI. povjerio mu je 9. srpnja 2010. još jednu osjetljivu zadaću imenovavši ga papinskim delegatom za Kongregaciju Kristovih legionara. Kardinal De Paolis dugi niz godina bio je i savjetnik mnogih ureda Rimske kurije, a trenutno je član pet ureda Rimske kurije: Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata, Kongregacije za proglašivanje svetaca, Papinskog vijeća za zakonske tekstove, Vrhovnog suda Apostolske signature i Uprave imovine Apostolske Stolice.
Prigodom održavanja II. redovite skupštine Hrvatskog kanonističkog društva i VI. međunarodnog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku od 25. do 27. listopada 2012., zamolili smo kardinala Velasia De Paolisa za razgovor, na što se vrlo rado odazvao.
1) Uzoriti, kao dugogodišnjem profesoru kanonskoga prava koje Vam je područje kanonskoga prava priraslo srcu i zašto?
– U više od četrdeset godina svog akademskog rada predavao sam različite materije na Sveučilištima Gregoriana i Urbaniana, ako k tome pridodam i pisane radove, mogu reći da sam proučavao i promišljao cijeli Zakonik: Opće odredbe, Posvećeni život, Društva, Naučiteljsku službu Crkve, Ženidbu, Sakrament pokore, Vremenita crkvena dobra, Kaznene mjere, Administrativno i postupničko pravo, Filozofiju prava i teologiju prava. Još uvijek predajem Filozofiju i teologiju prava na Sveučilištu Urbaniana. Mogu reći da mi je to područje ipak najdraže, osobito posljednjih godina, i to upravo stoga što nastoji ispitati smisao prava u životu, kako društva općenito, tako i Crkve. U pitanju su teme koja u dubini dotiču samo antropološko viđenje u svjetlu razuma i vjere. Posebice danas velika je potreba ovih promišljanja.
2) Na skupštini Hrvatskog kanonističkog društva, 25. listopada u Dubrovniku, održali ste prigodno predavanje o zakonu u životu Crkve. Tom ste prilikom istaknuli problem fenomena sekularizacije i njegovog utjecaja na shvaćanje prava. Prema Vašem mišljenju, koji su danas glavni problemi i izazovi?
– Pravi problem današnjice je antropološki pristup koji je doveden u pitanje, a što se osobito vidi po rasprostranjenom sekulariziranom poimanju čovjeka. Današnji sekularizirani čovjek isključuje transcendentno i božansko iz svog života i svog obzorja i uzdiže sebe za najvišu normu vlastitog života. Obzorje sekulariziranog čovjeka proteže se od kolijevke pa do groba; vrijeme između toga kao da nema nikakvog smisla. Današnji sekularizirani čovjek izgleda čak zadovoljan svojim antropološkim pristupom, gotovo da je zadovoljan što Bog ne postoji i što i sam na koncu nestaje u ništavilu. Ovo je posljedica shvaćanja po kojem prvenstvo pripada tehnologiji i gdje se u čovjeku čak gasi želja za apsolutnim i težnja prema nečem većem.
3) Koji bi bio pravi put, rješenje, za ponovno otkrivanje pravog smisla prava?
– Čovjek mora ponovno otkriti transcendentno, dakle normu koja je iznad njega i u njemu samome. Riječ je o ponovnom nalaženju izvorišta nove antropologije kako bi se ponovno pronašli i korijeni jednog čvrstog poimanja prava. Bez povratka kršćanskom shvaćanju čovjeka, sve ostale kategorije su izobličene, uključujući i kategorije prava i zakona, slobode i obveze, savjesti i discipline, obnove, koje daju smisao i usmjerenje životu a daju smisao i normi temeljem koje se život uređuje, modelira i uobličuje. Pozvani smo na ponovno otkrivanje smisla tih riječi kako bismo vratili smisao životu.
Pravo, dakle, pretpostavlja ispravnu antropologiju. Sekularizirano shvaćanje ne iščitava ispravno poimanje čovjeka; zato i nije u stanju dati ispravan odgovor pravu. Osobu možemo shvatiti jedino u svjetlu razuma i vjere. Čovjek je biće u hodu, vezano za vrijeme i vremenska ograničenja, ali okrenuto prema vječnosti, prema vječnom životu. Pošto je čovjek po svojoj naravi biće ograničeno u vremenu, on ne može biti konačna norma samome sebi, a pogotovo ne može samome sebi biti svrha i cilj; on je pozvan ići dalje od toga, prema smjernicama koje proizlaze iz njegova vlastita bića; no, pritom se suočava sa svojom nedostatnošću, ima potrebu za apsolutnim, potrebna mu je milost; Apsolutno mu dolazi u susret i daje mu svu potrebnu milost. Zakon i norma su put koji Bog čovjeku nudi kako bi na svome putu išao ispravnim pravcem i kako bi s Njime bio u zajedništvu.
4) Kako opravdati postojanje zakona u Crkvi i koje su značajke kanonskoga uređenja?
– Kanonsko uređenje se temelji na samoj naravi Crkve, koja je karizmatska duhovna stvarnost i organizirano društvo, analogno otajstvu Utjelovljene Riječi. Crkva je, po svojoj naravi i sredstvima kojima raspolaže, nadnaravna stvarnost, ali život vjernika, koji hodaju kroz vrijeme i organiziraju se na ljudski način, uređuje na način kako je uređeno bilo koje drugo ljudsko društvo. Ovo uređenje svoje opravdanje nalazi u činjenici da čovjek ima svoju vremenitu i svoju vječnu svrhu; vremenita, ljudska svrha se ostvaruje u vremenitom ljudskom društvu kakvo je primjerice država; nadnaravna duhovna svrha koja se ostvaruje u vremenu svojstvena je Crkvi. Ona posjeduje vlastita sredstva koja odgovaraju njezinoj transcendentnoj svrsi: to su nadnaravna sredstva vjere, sakramenata i organizacije. Kanonsko pravo je stoga pravo koje uređuje dobra Crkve, odnosno dobra crkvene zajednice. S time u svezi kanonsko uređenje prije svega regulira pitanje pripadnosti samoj Kristovoj Crkvi koja se identificira s Katoličkom Crkvom. Zakonik odredbi Crkvi je potreban kako bi se osigurala nužna stega i zajamčilo ostvarenje poslanja Crkve.
Kao što Apostolska konstitucija Sacrae disciplinae leges (Zakone svete stege) naglašava, svrha Zakonika kanonskoga prava nikako nije da nadomjesti vjeru, milost, karizme, a posebno ne ljubav u životu Crkve ili vjernika, već naprotiv njegova je svrha da stvori takvo uređenje u crkvenom društvu koje, dajući prvenstvo ljubavi, milosti i karizmama, istodobno olakšava njihov uređeni razvoj u životu crkvenog društva i pojedinaca koji mu pripadaju. Crkvene odredbe nisu prepreka djelovanju Duha, već su u službi karizmi i ljubavi.
5) U Vatikanu se upravo održala Biskupska sinoda na temu nove evangelizacije. Prema Vašem mišljenju kako kanonsko pravo može doprinijeti novoj evangelizaciji?
– Nova evangelizacija zahtjeva povratak izvorima naše vjere, koji se nalaze u otajstvu Krista. U Njemu mi pronalazimo istinsku antropologiju koja nam omogućuje i čvrsto utemeljenje prava. Kako bi pravo bilo dobro shvaćeno u njegovoj suštini zahtjeva također i nadasve pomoć vjere. Vjera nam pomaže otkriti pravi smisao čovjeka i utemeljiti zdravu antropologiju; analogno vrijedi i za čvrsto utemeljenje prava. Posebno su teme čovjeka kao stvorenja i slike Božje, rane grijeha, potrebe milosti, novog saveza, vječnog života, teme koje se također nalaze i u temeljima prava. U njima može ponovno otkriti smisao slobode, zakona, stege, života. Zakon u konačnici uvodi čovjeka u smisao vlastitog djelovanja i smisao života, koji je ispunjen samo u otajstvu Krista.
6) Hrvatsko kanonističko društvo jest vjerničko društvo osnovano prije dvije godine. Budući da ste sudjelovali na našoj skupštini što biste poručili našim članovima? Koje je poslanje crkvenoga pravnika u današnjem svijetu?
– Moje dugogodišnje iskustvo kao aktivnog člana Talijanskog kanonističkog društva, Talijanskog društva predavača kanonskog prava, Međunarodnog društva za promicanje kanonskog prava i člana Društva profesora Sveučilišta Gregoriana i Urbaniana, govori mi da je potreban stalni dijalog među profesorima. Međusobni susret predavača obogaćuje i u intelektualnom i u ljudskom smislu. Posebice se u pravo zahtjeva stalan rast u čovječnosti. Pravnik ne može biti samo poznatavelj i primjenjivač zakona; on mora biti i stručnjak u čovječnosti, u kojoj zakon postaje živa stvarnost u službi čovjeka. Mi kršćani k tome imamo veliko i neiscrpno blago vjere koje nam omogućuje da damo vrijedan doprinos čovječanstvu i kao pravnici.
7) Vaše biskupsko geslo „Pravednost u ljubavi“ ujedno je i geslo Hrvatskog kanonističkog društva. Možete li protumačite iz kojih ste razloga odabrali ovo geslo, koje značenje ima i što ono u Vašem životu i radu predstavlja?
– Odabrao sam ovo geslo jer kada sam bio zaređen za biskupa u isto sam vrijeme bio na službi tajnika Vrhovnog suda Apostolske signature. U toj sam službi bio pozvan upravljati pravednošću; put i odredište pravednosti jest ljubav. To je smisao mog gesla.
8) Ovo je Vaš prvi posjet Hrvatskoj. Koji su Vaši dojmovi i kakve ćete uspomene ponijeti sa susreta s crkvenim pravnicima u Dubrovniku?
– Bio je to moj prvi posjet, ali je nažalost trajao kratko tako da sam mogao vidjeti zaista vrlo malo. Unatoč ovim ograničenjima, mogu reći da me je posjet Hrvatskoj veoma razveselio kako zbog srdačnog prijema tako i zbog svih prirodnih i umjetničkih ljepota koje sam mogao vidjeti. Posebice me pozitivno dojmio trag hoda tolikih svetaca koji su obilježili povijest ovog kraja.
(Intervju vodile: mr. Lucija Babić i mr. Olja Barščevski)
Predavanje kardinala Velasia De Paolisa održano na Skupštini HKD-a, 25. listopada 2012. u Dubrovniku, na temu “Ususret tridesetoj godišnjici proglašenja Zakonika kanonskoga prava. Kanonski zakon u životu Crkve. Izazovi i perspektive”, dostupno je u PDF formatu:
PDF + OSTALE AKTUALNOSTI